Talajić: Srpsku strip scenu ne poznam, hrvatska… bojim se da ne postoji!

“Iskreno, ne znam. Zapravo oduvijek. Od kad znam za sebe ja crtam, i uvijek crtam motive iz stripova. Kasnije, već u školi, sa likovnim sam zapravo imao problema. Jer sam svaku zadanu temu zavrnuo tako da u nju mogu staviti nekog protagonista.”

talajic stripblog

Razgovor sa strip crtačem Daliborom Talajićem za Strip Blog

Ovo je odgovorio strip crtač Dalibor Talajić na pitanje Strip Bloga da li može da se priseti kada se razvila njegova ljubav prema crtanju, ilustraciji, stripu? Talajić je domaćoj publici najpoznatiji po radu na strip serijalu Deadpool, ali radio je iz za domaće časopise, za francusko tržište… Kada se o njemu gugla iskače sasvim neka druga tema na prvoj stranici ovog svetskog pretraživača novinskog, umetničkog i svekolikog svetskog sadržaja. On je bio predavač u muzičkoj školi, a sada je potpuno nešto drugo. Njegov razvojni put je veoma zanimljiv, a upravo sa Daliborom Talajićem smo razgovarali na sve ove teme.

Recite nam koji je strip umetnik bio presudan za razvoj Vašeg stila?

Ako misliš na utjecaj, to su zbilja mnogi: Hermann, Edi, Buscema, Wrightson, Miller… Ne znam, zaboravit  je lakše nego navesti. Zbilja mnogi. No, kad je sam stil u pitanju, tu je nešto drukčija priča. U početku sam bio lijen raditi ono što je prirodno i poželjno, odnosno “skidati” fore znanih velikana. Ali kasnije, to je svjesna odluka bila – graditi svoju liniju, svoju kompoziciju, pozu… Usput rečeno, i dalje se tražim.

Pročitajte: Kako je Dedpul ubio Marvelov univerzum

Možete li da se setite, i da nam kažete nešto više o vašem prvom objavljenom stripu (gde je to bilo, ko je pisao scenario, da li je bio plaćen…)?

Baš prvi objavljeni strip bio je u ENDEMU, Tihomira Tikulina. Bio je zapravo moja adaptacija pjesme koju je napisala moja prijateljica iz srednje škole. Zvala se POSLJEDNJE ŠUŠTANJE JEDNOG LISTA. Pjesma o zadnjem list una grani stable u parku. Ja sam tekst suprotstavio prizorima jednog starca koji sjeda na klupu u parku i tu umire. Na koncu, list sa grane pada tik kraj starca. Nije bio plaćen strip, u ENDEMU nije bilo honorara, ali je bilo strašno puno srca i entuzijazma.

This slideshow requires JavaScript.

Kako je izgledao Vaš rad pre nego što ste počeli da radite za strano tržište i kako biste ocenili taj rad?

Uhhh… Teško pitanje. Najviše jer moj rad u to doba nije nailazio ni na podršku ni na odobravanje. Naprotiv, crne su prognoze moje budućnosti bile. Ali eto, ipak smo tu gdje jesmo danas. Nabasam ja ponekad na te radove u nekoj od ladica… I doista nisu baš obećavajući bili. Ali, a to je “ali” sa ogromnim uskličnikom, ima ih strašno puno. Iako sebe tako nikad nisam doživljavao, uvijek sam bio veliki radnik. Mnoge stvari nisam znao, ali sam kroz uporan rad mnogo toga nadoknadio. Danas, ako sam u prilici nekom mladiću pregledati radove, zapravo me zanima samo to: koliki je radnik. Talentiranih je naime mnogo. Vrijednih i upornih – daleko manje.

Da li Vam je bilo teško da prestanete da predajete u muzičkoj školi i posvetite se stripu? Kako je na to Vaša porodica gledala, da li ste razmišljali da je to bila pravilna odluka?

Ni najmanje! Dapače, jedva sam dočekao! Naime, to zvuči pomalo ludo i vjerojatno i jest, ja sam oduvijek “znao” da ću kad – tad biti profesionalni strip crtač. Porodica i okolina su, dakako, smatrali da sam poludio. I – s ovog gledišta današnjeg – vjerojatno i jesam: ostavio sam siguran posao sa mnogo slobodnog vremena u trenutku kad mi se rodilo dijete. Kasnije, ja sam brzo naučio što zapravo znači biti freelancer, što znači ne imati godišnji odmor, kao ni redovne prihode. Ali… Nema drugog načina. Skok na glavu i plivaj…

Možete li nam reći nešto više o saradnji sa izdavačkom kućom Delkur, kako je počelo i kakvi su bili standardi rada, sa čim ste se susreli na tom području?

U trenutku kad sam dobio posao za njih radio sam bio HUNTER’S MOON za BOOM STUDIOS. Francuzi su bili na zlu glasu, kao urednici koji zastrašujuće mnogo zahtijevaju i, u strahu da neću moći posao odraditi kako treba, napustio sam projekt u BOOM- u. Do danas mi je beskrajno žao zbog toga. Prvo, priča je doista bila dobra, a i Francuzi su tako nezamislivo spori bili u isporuci scenarija i u donošenju odluka, da sam mogao još barem dva stripa uz to raditi. Na koncu, ja sam sam napisao dvije trećine stripa za DELCOURT, jer je scenarist jednostavno prespor bio. Bilo je poprilično teško i mučno, puno sam se svađao s njima, ali na koncu je ispalo sve kako sam zamislio i jako sam ponosan na taj strip. Tada sam se, naravno, zakleo kako nikad više s Francuzima neću raditi, ali prošlo me. Sad bih se baš radovao opet se malo svađati…

Pročitajte: Jeste li znali da je Deadpool bio oženjen?

Kako je došlo do saradnje za strip Madaya Mom i kako je bilo crtati tako tešku priču koja govori o životu u okupiranom sirijskom gradu?

Mene od samog početka prate te neke situacije u kojima ja moram tuđi posao raditi. HUNTER’S MOON je bio scenarij za film, koji sam ja trebao sam adaptirati u scenarij za strip. U DELCOURTU sam i opet ja završavao scenarij. Tako je i u MARVELU bilo. Naime, radeći na DEXTERU, scenaristu se – koji je i autor samog lika – nije pretjerano dalo bakćati se time i, opet, nije isporučivao scenarije na vrijeme. E sad, u Americi je to daleko veći problem nego u Francuskoj, upravo zbog mjesečnog ritma izlaženja stripa. Kako bilo, sa osmom epizodom bila je tolika frka da sam na kraju ja ponudio da na osnovu dvije postojeće rečenice sinopsisa napišem tu epizodu. Isto tako, u tom arku priče, Dexter je imao pustolovinu u Australiji. No scenarista nije baš zanimala mizanscena i ja sam i one postojeće scenarije mijenjao konstantno, ne bi li ugurao vizualno nešto po čemu će čitatelju biti jasno gdje smo, a i koristiti te detalje kao jedan od alata pripovijedanja priče. Da skratim, vremenom sam došao na glas kao netko tko je u stanju od ničega napraviti bogatu priču. I tako, kad su iz ABC-a došli u MARVEL s idejom da se napravi strip na osnovu vrlo šturih SMS poruka, nije bilo dileme koga će zvati za projekt. A sam projekt meni je bio jako težak. Tu je strip bio u funkciji izvještavanja stanja na terenu, dakle je vrlo tanka granica bila između toga i izmedju eksploatiranja tudje nesreće u stvarnom vremenu. Novinarka, koja je bila direktna veza s tom ženom iz Madaye, poslala joj je nekoliko slika iz stripa. Užasno me je bilo strah njezine reakcije. Nakon nekoliko dana stigao je njezin odgovor: Kao da je bio ovdje… Dan danas se naježim i grlo mi se stisne od olakšanja kad se sjetim toga.

This slideshow requires JavaScript.

Kako je došlo do saradnje sa Marvelom i možete li nam reći nešto više o vašem radu na Deadpool-u? Koliko je zahtevno raditi, koliko su scenaristi i urednici fleksibilni i da li ima pritisaka?

Spomenuo sam kako sam naučio što znači biti bez prihoda. Nakon DELCOURTA nastupila je ta poslovna i financijska suša. Slao sam mejlove na sve moguće adrese do kojih sam došao. I upravo sa adrese s koje sam se najmanje nadao je stigao odgovor. Axel Alonso je tada bio urednik u MARVELU. Već u prvom kontaktu mi je rekao kako nije riječ o kurtoaznom odgovoru, kako me vidi u MARVELU, samo mora razmisliti da li na PUNISHERU ili na DEADPOOLU. Ja tada za Deadpoola nisam ni čuo još bio. Kroz sljedećih mjesec dana ja sam redovito Axelu slao skice, ilustracije, kadrove, improvizirane stranice – što Deadpoola, što Punishera. I ubrzo mi je stigao scenarij za Deadpoola. Ostalo je povijest, što bi se reklo. Što se pak pritisaka tiče, oni su potpuno različiti od onih francuskih. Iako upravo američki strip slovi kao industrijski, a francuski kao umjetnički, upravo Ameri daleko manje interveniraju u kreativni proces. Jedino što je nedodirljiva svetinja je rok. Rok mora biti ispoštivan I tu milosti nema. Sve ostalo – “… Let’s give it a shot…”. Jedini izuzetak su X – MEN. Oni imaju specifičnu publiku sa specifičnim očekivanjima. To je sve skupa malo strože.

Šta je za Vas strip, umetnost, jeftina zabava..?

I jedno i drugo. I u jednom i u drugom ja jednako uživam. Naravno, uvijek treba strogo odvojiti što je što. Ali i jedno i drugo je meni izvor radosti.

Kako gledate na strip scene u Hrvatskoj, Srbiji..?

Srpsku scenu zapravo ne poznam. Znam za VEKOVNIKE, za koje sam i sam nekoliko puta nešto sitno radio i uvijek me radovalo. A hrvatska scena… Bojim se da zapravo ne postoji. Internet je potpuno ubio fanzine zahvaljujuć kojima je tijekom devedesetih opstalo tih nekoliko danas aktivnih imena, kao i časopise. Blogovi i Instagram su platforma gdje se tešu mladi momci i momkinje danas. Ali! Ja sam oduvijek govorio da, ako se od stripa u matičnoj zemlji ne može živjeti, u toj zemlji strip scena ne postoji. Postoji publika, postoje autori – ali oni rade za van. Postoje dva relevantna festivala i postoje izdavači. Svi su oni skupljeni oko stripa – ali ne oko hrvatskog stripa.

Kada se gugla o Vama, najviše izlaze priče o borbi Vas i Vašeg sina, zato želimo da Vas pitamo, da li možemo očekivati i neku strip priču o borbi sa autizmom?

Bojim se da ne. O tome pišem. Napisao sam jednu knjigu o tome, MOST PONAD BURNE RIJEKE. U pripremi je i druga. Radi se o tome da kroz pisanje rješavam svoje strahove i dileme u tom svijetu. A to je sve ono što je bolno u meni. Pisanje je brz proces i kroz tekst ja brzo sam sa sobom riješim što riješiti imam. Crtanje je spor proces i predugo bih se zadržavao u tim nekim poprilično opterećujućim stanjima… Zapravo sam kukavica da bih crtao te priče.

Da li možete da nam kažete na kojim projektima sada radite?

Sada radim za novog jednog američkog izdavača, UPSHOT STUDIOS kao diviziju AWA STUDIOS. Završio sam horror mini serijal HOTELL, o hotelu koji nije moguće naći. Već, ako ti je situacija u životu takva da neke stvari moraš definitivno riješiti, on pronađe tebe. Kad ga vidiš, svakako ćeš ući u njega. A hoćeš li i izaći… e to je već druga priča. A trenutno radim na još nenajavljenom erotskom trileru, za istog izdavača. Prije nekoliko godina u Zagrebu je bio Howard Chaikin. Govoreći o svemu, pa tako i o sebi i o svojoj karijeri, za sebe je rekao da je tip stripaša koji se naziva JOURNEY MAN. Nitko, dakle, tko nije vezan za jedan žanr ili za jedan lik čak. Kako stvari stoje, ispada da sam i sam JOURNEY MAN. Nisam tako svoju karijeru zamišljao, ali je ispala daleko romantičnija i uzbudljivija od one koju sam maštao.

Ostavite strip komentar

avatar
  Subscribe  
Notify of