Intervju Zdravko Knežević: ČUVAR VJEČNE STRIP VATRE!

STRIP CRTAČI REPUBLIKE SRPSKE

Javljao sam se i raznim portalima iz Prnjavora da pitam za njihovog sugrađanina, ali mi nisu ni odgovorili. Tražili smo mi Zdravka i mnogo prije. I prije nego što smo zvanično registrovali naše udruženje. Tražili smo ga još od 2008. godine kad smo se svi mi istomišljenici iz Srpske povremeno okupljali i sklapali planove za povratak stripa na mjesto koje mu pripada. Trebao nam je Zdravko. Falila nam je ta pedagoška nit u udruženju. Tražili smo ljudsku veličinu kakav je Knez. I nismo uspjeli da ga nađemo. A onda je Zdravko pronašao nas. Onog dana kada sam razočaran svojom bezuspješnom internet potragom za njim skoro i odustao, stigao je mejl iz Prnjavora, sličan onom kakav sam ja bio naumio da mu pošaljem čim dobijem neki njegov kontakt.

Zdravko kako počinje tvoja strip priča?

Moja priča, koja u nepromijenjenom obliku traje već punih pedeset godina, započela je jednog proljeća davne 1968. godine, u jednom pitomom seocetu načičkanom na jugoistočnim padinama Motajice, vazda okupanom suncem , prožetog opojnim mirisima rascvalih livada, suvog sijena, napajanog kao suza bistrim potočićima i opjevanog rojevima pčelinjim sa rascvalih bagremova i lipa i ptičijim cvrkutom iz sjenovitih bukvika. Ni dan danas se nisam dovoljno namirisao tih mirisa, napio te vode niti naslušao tih zvukova pa se iskreno nadam da će se jednog dana u dalekoj budućnosti ta, moja priča, tu i završiti, ne bi li se zauvijek stopio s tom ljepotom. U kući u kojoj sam se rodio, do mog polaska u školu nije bilo ni jedne jedine knjige, niti bilo kakve slike do nekih požutjelih porodičnih fotografija i ikone naše Krsne slave Svetog Đorđa, ali ta ikona koju sam satima znao posmatrati iz daljine , ili izbliza popevši se na stolicu u trenucima kada u sobi nije bilo nikoga, u meni je otvarala vidike u hiljade čudesnih slika i u mojoj uobrazilji stvarala isto toliko priča. Damari su mi tukli od silne želje da sve to iskažem ukućanima i ljudima oko sebe , ali nisam znao kako. U zimskim večerima, dok je sjeverac nanosio prhke sniježne nanose oko naše kuće i lupkao na slabo učvršćena prozorska okna, kuća je bila puna preldžija. Sa jedne strane užarene peći sjedili su djedovi prijatelji, sve brkajlija do brkajlije, oni su nabijali duvan u lule, pili prokuvanu rakiju i ispredali nevjerovatne priče o prohujalim vremenima, o turskim bunama i velikoj zmiji za koju se smatralo da živi dole u poljima. S druge strane peći babe su prele vunu, plele suknene čarape i pričale o noćima kada se podno našeg izvora mogla vidjeti vila kako tka ponjavu na zlatnom razboju… Nisam znao koga da slušam, ispred mene su se uživo odigravale najnevjerovatnije scene u kojima pijani komšija Miko odjednom postaje hajduk na konju Šarcu iz čijih nozdrva sukti vatra a ispod kopita frcaju varnice, Miko vitla buzdovanom velikim kao stog sijena, preskače čitav Vasiljevac, otima zlatni razboj onoj vili i nosi ga babi Smiljani, vila od straha skače u izvor, a baba bježi u kuću i krsteći se zaključava vrata , ne primjećujući jadna da je iz prikrajka vreba ona velika zmija… Sve sam to htio da im kažem,ali nisam znao kako… A onda , jednog jesenjeg dana, dok se pod kačarom pekla rakija, a okolo sjedeli sve starina do starine čekajući da proteče, ja nakupih šaku ugljevlja ispod ložišta i počeh po starom običaju šarati hrastova brvna. Kad neko iz veselog društva dobaci: „Vidi malog kako dobro riše znalo bi od njega nešto i ispasti“! Ja osokoljen, za tili čas nažvrljah djeda Dragoljuba onako pripitog. Portret ni izbliza nije ličio na djeda ali ga svi prepoznaše po probušenom kačketu kroz koga je virio pramen sijede kose. Nasta opšta graja i smijanje svih prisutnih osim djeda, koji lagano usta sa tronošca pa mi raspali takvu šamarčinu da je sve zvonilo oko mene. Obraz i uho su mi toliko bridjeli, da i dan danas kad me neko zamoli da mu nacrtam portret, prođu me neki čudni žmarci pa se najprije dobro počešem.

Pročitajte: Askanio Popović: LEGENDA O ZNANOM JUNAKU…

Kada si se odvažio da ponovo nacrtaš nešto slično?

Poslije toga sve je krenulo nezaustavljivim tokom. Crtao sam stalno i svugdje, uglavnom ugljem po brvnima, tarabama, zidovima… Po svakom materijalu na koji sam naišao, a koji je bio pogodan za ugljevlje. Tematika tih crteža bila je uglavnom ono što sam vidio oko sebe: žetva, vršaj, kosidba trave i, naravno, Sveti Đorđe na konju gdje je aždaja pod kopitama obavezno na glavi imala onaj šuplji kačket djeda Dragoljuba. Sredinom tih, sedamdesetih godina prošlog vijeka, u mom životu desiše se velike prekretnice. Prvo naša kuća dobi veliki televizor koji su od stotinjak kuća u našem selu posjedovale možda samo dvije-tri, i drugo ja krenuh u školu i iznenada uplovih u svijet šarenih papirnatih knjiga, sveski i olovaka koje mi otvoriše neslućene mogućnosti. Meni tada, otkriće papira i olovke za crtanje bilo je u istoj ravni kao kad bi danas neko dijete, koje odlično crta, iznenadili poklonom u vidu najsavremenije grafičke table. Na nevjerovatan način sam upijao i koristio sve što mi je bilo ponuđeno, gledao sam sve crtane filmove i popularne partizanske serije i scene iz tih epizoda crtao olovkom na papiru. Nemilosrdno sam trošio školske sveske tako da su mi počeli prijetiti da ih više neće kupovati, pa sam, dok se situacija ne stiša, prelazio na alternativne materijale kao što su papirnati džakovi za brašno, masni pak-papir u koji je bila umotana salama i slično. Važio sam za najboljeg crtača u školi i selu, pa su od mojih drugova pljuštale pohvale za moj rad, što mi je u to vrijeme jako imponovalo, jedino Biljana, drugarica iz odjeljenja, kritički se osvrnula na crteže konstatacijom da moji partizani sa onim trorogim kapama izgledaju kao mačke. Zbog povrijeđene sujete, do završetka osnovne škole krio sam svoje crteže od nje. Ekskluzivno pravo da ih vide imali su samo oni koji su davali pohvale.

Ubrzo dolazi i do tvog prvog susreta sa stripom?

Nekako na ljetnom raspustu imeđu 4. i 5. razreda osnovne škole lunjao sam kroz jedan veliki ambar svoje tetke i iz radoznalosti zavirivao u svaki ćošak, i kako to većinom biva, u jednom starom sanduku pronađoh pravo blago, hrpu starih školskih knjiga i sveski. I prebacujući ih naiđoh na nešto što do sada nikad nisam imao prilike da vidim. Bili su to stripovi. Radilo se o jednom Alanu Fordu i Malom Rendžeru koji nisu imali ni početak ni kraj, jer ih je neko propisno iskidao sa obje strane i o jednom primjerku stripa Fantom, njemačkom izdanju na njemačkom jeziku u četverobojnom koloru sa kartonskim koricama. Ne mogu vam opisati svoja osjećanja u tom trenutku, radilo se o ljubavi na prvi pogled koja će vječno ostati u meni i velikoj želji da pokušam nacrtati nešto slično, mada sam smatrao da te crteže nisu radili živi ljudi već nekakve specijalne mašine. Ali osjetio sam u dubini svog mladog bića da bih na ovaj način mogao iskazati ljudima sve ono što sam do sada htio, a nisam znao kako.

Jesi li u svom okruženju tada imao nekih istomišljenika?

U tom petom razredu pronađoh srodnu dušu. Radilo se o mom rođaku iz udaljenog sela Tomislavu Vračeviću, s kojim sam se sada zahvaljujući promjeni škole viđao svaki dan, a koji je takođe odlično crtao i što je najvažnije, bio bolje od mene upućen u svijet stripa, preko svog starijeg brata. Nekako u to vrijeme u naše ruke dospije nov novcat strip Zlatne serije „Tropska šuma“, naravno Zagorov, i dok smo zagledali sjaj njegovih korica koji se prelivao na suncu istovremeno ga držeći pobožno kao relikviju, odjednom nam se otvoriše oči i mi shvatismo da je ovaj svijet ipak nešto više od seoske svakodnevnice i crtanog petominutnog filma u 19 časova i 15 minuta, koga je trebalo dočekati dok je dosadni Steva Karapandža razvlačio vrijeme pokušavajući napraviti neka jela od vegete. U trenucima tog ushićenja mi stvorismo pakt i odlučismo da zajednički počnemo prikupljati stripove. Na početku smo jako teško dolazili do stripova. Imali smo dva izvora, a to su pročitani stripovi od drugova i poznanika i novi na kioscima u Prnjavoru ili Derventi. Iako su ti gradovi od nas bili udaljeni svega petnaestak kilometara nas je rijetko ko vodio tamo pa smo moljakali roditelje da nam kupe nove brojeve, a ovi kako ne bi pogriješili morali su sa sobom nositi prethodni broj pa na kiosku pokazati onu sličicu na poleđini koja je prikazivala nastavak, kako ne daj Bože, ne bi kupili nešto pogrešno. Poslije smo primijetili da nas redovno vode u grad kad se razbolimo, pa smo počeli naizmjenično obolijevati od neke čudne bolesti kad god bi trebao izaći novi broj… Do završetka srednje škole naša kolekcija je porasla na skoro 1000 komada, ali smo je u toku našeg boravka u JNA nepovratno izgubili, kao i većinu crteža koje smo godinama iscrtavali.

Sjećaš li se kada si nacrtao svoje prve stranice stripa?

Uporedo sa prikupljanjem stripova, nakupljalo nam se mnogo oštećenih brojeva koji nisu imali korice ili sve stranice, pa smo nas dvojica svojim kreativnim radom pokušavali nadomjestiti iste. Crtali smo ih na papiru iz sveski bez linija i lijepili na original i tako, malo pomalo dolazili smo na ideju da napravimo sami svoj strip. Tako sam ja skinuo one kartonske korice sa sveske bez linija i na svih 60 listova nacrtao strip koji se zvao „Velika zmija“. Strip sam crtao običnim plavim nalivperom i to sa obje strane na listovima, tako da je tinta probijala sa jedne strane na drugu. Glavni junak se zvao Pen Kjuks, na sebi je imao samo kupaće gaćice, preko očiju povez po uzoru na Fantoma, a na glavi beretku sa zvijezdom petokrakom. Možete samo zamisliti tu spodobu kad se uhvati u koštac sa onom legendarnom zmijom, za koju su seljaci vjerovali da živi na našim njivama. Sličan strip, na isti način nacrtao je i Tomislav, samo što se njegov zvao ni manje ni više nego „Zli Hormon“ ,mada radnja nije imala nikakve veze sa hormonalnim poremećajima u ljudskom tijelu nego je to bilo ime opasnog gusara…

Kako si tada dolazio do saznanja šta je to sve potrebno za rad na stripu?

Tek kad smo upisali tehničke škole u Derventi saznali smo za hamer papir, crtanje u olovci pa tuširanje i sl. Tako smo počeli crtati nešto što je nalikovalo na prave table stripa, ali smo to radili sa obje strane hamera, mada mi je moja profesorica nacrtne geometrije sugerisala da se i strip poput grafičkih radova crta samo sa jedne strane. Nama je to bilo nelogično i furali smo i dalje svoj fazon. Od početka srednje škole pa do odlaska u JNA nacrtali smo više stotina tabli stripa. Pokrenuli smo i vlastiti serijal koji se zvao Tom i Zak, likove smo kreirali po karakterima Buč Kasidija i Kida, a u stvari u glavnim ulogama smo bili nas dvojica. Kad bi završili sa epizodom odnijeli bi originale u zgradu opštine, tu u jednom sobičku na samom ulazu bio je neki praistorijski aparat za kopiranje koji je radio nekim mokrim postupkom tako da su se kopirani crteži morali sušiti poput fotografija, ali za divno čudo mašina je mogla i uvećati i umanjiti crteže. Cijela ta soba izgledala je poput neke zatvorske ćelije za mučenje sa tom skalamerijom na sredini, po podu je plivala voda koja je izlazila iz stroja pomiješana sa crnom farbom koju je radnik iz nekih tuba ubrizgavao u mašinu. Tog radnika smo zvali Kvazimodo. Bio je nizak, ćelav, ukrštenih očiju, asimetričnog lica sa izraženom grbom na leđima, tako da je izgledalo kao da mu je glava nikla ispod prsa. Uvijek se postavljao drsko prema nama, a vidjelo se da nas u stvari voli i mi smo voljeli njega. Kad donesemo novi strip na kopiranje odmah bi rekao samo mi vas dvojica još falite sa tim romanima, vidite li vi da ovo ništa ne valja, crtate samo ove neke američke gluposti i širite kapitalističku propagandu, nacrtajte roman o partizanima pa da vidite kako će ga ljudi razgrabiti. A onda bi rekao kako se šali pa bi nas ovlaš zamazao onom farbom po obrazima i kosi… Kad pita kako hoćemo da se kopira mi mu kažemo da smanji za duplo, smatrali smo da urednik kome pošaljemo strip tako neće vidjeti greške, ali urednici nisu vidjeli ništa, i nikada za četiri godine upornog slanja nismo dobili odgovor ni za jedan strip. Nas to nije obeshrabrivalo i mi smo crtali dalje, ja sam svo slobodno vrijeme crtao, tako da sam dobio žulj na srednjem prstu jer sam jako stiskao olovku, taj žulj mi je kao uspomena ostao i dan danas. Nažalost radili smo to u ruralnoj sredini gdje nikoga nije bilo briga za naš rad, tako da smo mnoge stvari naučili pogrešno i radili naopako jer nije bilo nikoga da nas usmjeri…

U to doba dobio si i prvu šansu da svoj umjetnički rad usavršiš. Ali…

Za vrijeme čitavog srednjeg školovanja ja sam na ljetnim raspustima učio klesarski zanat od majstora Novaka Kovačevića jer sam volio prirodne materijale, a posebno kamen, a spajao sam ugodno sa korisnim, jer sam radeći u toj grupi zarađivao pozamašan džeparac koji je bio samo moj i koji sam mogao upotrijebiti po svom nahođenju. Naravno, veliki dio tog novca odlazio je na stripove. U to vrijeme Novakova klesarska grupa radila je kamene zidove i objekte po srednjovjekovnim manastirima banjalučke eparhije, tako da sam mnogo vremena proveo radeći u manastirima Liplje, Moštanica i Gomionica, kao i kod crkvi u Gradišci, Prnjavoru i Palačkovcima. Pošto se u manastirima nije radilo nedjeljom i većim vjerskim praznicima svo to slobodno vrijeme sam provodio čitajući, šetajući znamenitom okolinom tih svetinja, i naravno, crtajući. Tako na pauzi između drugog i trećeg razreda, radili smo u Gomionici, kamenu ogradu, kapije i prilazne staze. Volio sam Gomionicu zbog Petra Kočića i nekoliko puta sam posjetio grob Davida Štrpca u Melini, nekoliko kilometara u brdima iznad manastira. U to vrijeme u posjeti manastiru bio je izvjesni monah Sava iz manastira Krke, likovno nadaren. Ja sam jedne nedjelje sjedio na hrpi kamenja spremnog za zidanje i crtao manastir hemijskom olovkom u svesci. Nisam primjetio kad se nenametljivi otac Sava, kao sjena pojavio iza mojih leđa gledajući šta radim. Bio je iznenađen i zadivljen. Čitavih narednih mjesec dana, do svog odlaska, nije se odvajao od mene, jednako me moleći da napustim srednju školu i pođem sa njim u manastir Krka. Tu bih u njihovoj školi godinu ili najviše dvije izučio osnovna teološka znanja pa bi me po tom prebacili u Grčku gdje bih četiri godine pohađao ikonopis vizantijskog stila, a potom bi me vratili kao ikonopisca spremnog za izradu ikona ili restauraciju postojećih. Nalazio sam hiljade izgovora da ne pristanem, jer u to vrijeme crkva i nije baš bila popularna u društvu, a ja sam sebe jasno vidio kao slobodnog ilustratora, grafičara ili strip autora, a on je na sve te izgovore imao razumne odgovore koji su sugerisali da bih trebao pristati. Pritisak su vršili i majstori iz klesarske grupe. Ja sam ostao nepokolebljiv u svom stavu, a Sava nije gubio nadu ni kad je odlazio, davši mi svoju adresu i još neko vrijeme da razmislim. Bila je to prilika koju sam Bog pošalje mladim ljudima da iskoriste ono što im je darovao rođenjem, ja sam je tada propustio i nikada više nisam dobio drugu zbog čega sam se mnogo puta pokajao. Iz tog razloga molim mlade ljude, treba da imaju svoj stav i svoj zacrtani put, ali da ne kroče njim visoko uzdignutog nosa vjerujući u neke maglovite ideale, nego da tiho i nenametljivo osluškuju oko sebe i da dobro izvažu ono što vide, ono što im se nudi i što sami osjećaju… Ništa se ne dešava slučajno, a rješenje je većinom tu tik uz nas samo ga mi iz neke svoje zaslijepljenosti ne vidimo.

A onda se desio i tvoj privremeni odlazak iz svijeta stripa tj. u JNA?

Naravno u to vrijeme, taj događaj nisam smatrao propuštenom prilikom i nastavio sam raditi kao i do tada. Crtao sam svakodnevno i mnogo i svoje radove slao na mnogobrojne adrese i konkurse, ali to nigdje nije prolazilo. Do tada mi je bio objavljen samo jedan crtež nekakve čudne biljke u biološkom listu još u osnovnoj školi i nekoliko crteža i karikatura po časopisima „Ven“, „Ćao“ , „Ježev Humor“ i sl. Kad je došlo vrijeme za upis na fakultet, rekao sam rodetiljemi da odlazim u Novi Sad upisati građevinu. Pokupio sam dokumenta, sa njima hrpu svojih crteža i otišao u Novi Sad. Umjesto na građevinu, predao sam zahtjev za upis na likovnu akademiju, potom sam stavio one stripove u fasciklu, sjeo u taksi koji me odvezao pred zgradu „Dnevnika“. Tu, nažalost, nisam prošao dalje od portira, koji mi je ljubazno objasnio da su ljudi iz zabavne redakcije koji mi mogu pomoći trenutno na godišnjem odmoru i da mogu ostaviti te radove kod njega i svoj broj telefona, a on će biti ljubazan dostaviti im to kad se pojave, pošto sam mu bio simpatičan jer sam došao čak iz Bosne, a i njegovo porijeklo je bilo negdje iz naših krajeva. Znao sam da od toga nema ništa i da je čovjek čudak i pomalo pripit, kad me je upitao da li su u Bosni još uvijek onakva brda kao kad je on kao četverogodišnjak posjećivao svog djeda. Razočarenje je stiglo jedno za drugim. Tu, na portirnici zauvijek sam izgubio neke od svojih najboljih radova do tada, a na likovnu akademiju nisam primljen… Da bi ste tamo u to vrijeme bili primljeni među stotinjak srećnika trebali ste u najmanju ruku biti „guzonjin sin“, pošto sam ja u to vrijeme vjerovao u ideale nisam to mogao ni zamisliti i vjerovao sam da nisam primljen jer nisam dovoljno dobar. Istog trenutka sam odlučio raskinuti sve veze sa crtanjem i stripom uopšte. Odsjekao sam tridesetak centimetara dugu kosu, pobacao sam jedan dio pribora za crtanje, spalio dobar dio radova, razdijelio svoju kolekciju stripova djeci i otišao u JNA.

Tvoj poriv za crtanjem ipak je bio jači pa si ti i dalje crtao, a uskoro si dobio i novu motivaciju?

Te 1987. godine, na odsluženju vojnog roka osjetio sam prvi značajniji benefit od crtanja. Osvojio sam prvo mjesto na likovnom konkursu povodom 29. novembra, rođendana Jugoslavije. Konkurs je bio raspisan u čitavoj armijskoj oblasti tako da sam za pobjedu dobio 15 dana nagradnog odsustva. Po povratku iz JNA više nisam razmišljao o stripu. Ali sam i dalje dosta crtao. Pravio sam plakate za sve vrste svečanosti, bavio sam se firmopisanjem i oslikavao sam kafiće i diskoteke i prvi put sam za tu vrstu rada bio plaćen, ali nikada o tim poslovima nisam razmišljao kao o nekom osnovnom izvoru prihoda.

Krajem osamdesetih bavio si se i pisanjem i to uspješno?

Jednom sam prebacivao neke stare papire i naišao na sinopsise za scenarije koje sam ranije crtao, radilo se uglavnom o vesternima, za koje sam kroz čitav period pokušaja rada na stripu bio zainteresovan. Napisao sam kraću priču po jednom od tih sinopsisa i poslao je poštom urednici „Pony West“–a , Mirjani Šterijevski. U propratnom pismu sam joj nahvalio tu priču uz opasku da neće pogriješiti ako je objavi i da isprave par sitnih greškica koje su se tu potkrale. U tom pismu nije bilo ni jedne jedine riječi kao „molim Vas“, „oprostite“ i slično, već sam sve napisao u samouvjerenom tonu kao da oni to moraju objaviti. Nije prošlo ni deset dana, a na moju adresu stiže odgovor. U odgovoru urednice je pisalo da bi tu moju priču najradije bacila, ali pošto sam mlad nije htjela da me razočara pa su je prihvatili i sami prekucali, a moj original je poslala nazad da i sam vidim tih nekoliko greškica. Samo na jednoj stranici teksta izbrojao sam preko trideset ispravki. Narednih godinu ili dvije objavili su desetak tih priča u svojim izdanjima pod pseudonimom Trevor Horn. Za taj rad su mi pošteno platili, poslali autorske primjerke i podsticali me da pišem duže priče. Tu saradnju zauvijek je prekinuo rat.

Kada si se ponovo vratio svojoj prvoj ljubavi, stripu?

U to vrijeme /godinu prije rata/ ja sam osnovao vlastitu firmu i polako uplovljavao u vode biznisa, gdje sam u početku, uprkos ratu, imao dosta uspjeha, ali desetak godina poslije rata, dolaskom ekonomske krize posao je stagnirao, ali ga nikada nisam u potpunosti ostavio i manje, više i dan danas se snalazim u njemu. Ali stresan posao, pun napetosti, tražio je neki izduvni ventil. Bilo je dana kada se tražilo opuštanje, inače organizam ne bi izdržao. Bijeg od stvarnosti ponovo sam potražio u stripovima i definitivno sam se vratio čitanju stripa 1995. godine, i to ne samo čitanju, nego sam u slobodno vrijeme ponovo počeo da crtam. Tako je u 1995. godini, nakon skoro 8 godina od one odluke „nikad više“ u moj radni prostor ponovo ušao hamer i nastale su dvije table stripa „Kuća života“ po motivima romana „Sinuhe egipćanin“, 1996. godine sam kreirao strip „Kapetan Grom“, radilo se o tri table stripa sa ratnom tematikom, 1998. godine po motivima romana Džeka Londona „Kći snijega“ uradio sam 7 tabli stripa, 1999. godine na svoj scenario uradio sam 6 tabli stripa „Mutanti u zemlji Krota“, 2002. godine po pripovijetci Branka Ćopića uradio sam kolorni strip na 4 table „Čiča zimonja“, a 2004. godine dvije table stripa „Propast“ na svoj scenario. Taj strip poslao sam na konkurs izdavačke kuće „Publika“ iz Sarajeva. 2005. godine uradio sam nekoliko kaiševa stripa „Žika Prizma“ za lokalni list. Naravno nijedan taj projekat nije u potpunosti završen, radio sam ih samo kad je meni trebalo opuštanje i nisam imao namjeru da ih bilo kome pokažem, niti da ih objavim.

Kako se strast prema stripu vraćala, tako si ti počeo da razmišljaš i o nekim dužim strip serijalima po vlastitim scenarijima?

Te 2005. godine sam „uvrtio“ u glavu neku suludu ideju da stvorim neki svoj lik koji bi provukao kroz više epizoda po 48 strana. Prošlo je više od deset godina kako sam se vratio i kolekcionarstvu, pa sam u jednom ambaru u svom seoskom dvorištu napravio mali studio. Ambar je okolo izgledao autentično, tako da su seljaci mislili da je unutra žito, kao i u svakom drugom, ali unutrašnjost je bila posve drugačija. Unutrašnjost sam preuredio u studio, stavio stolove za crtanje, napravio police za kolekciju, ubacio dvosjed za odmor i tu sam počeo provoditi skoro svo slobodno vrijeme. Odluka je pala da lik o kome sam razmišljao bude dječak Sloven od petnaestak godina, koji kroz Vrata naroda zajedno sa drugima dolazi na naše područje i prolazi kroz najnevjerovatnije avanture. Sledećih 10 godina sam skupljao građu, kreirao na stotine likova i situacija, skupio na hiljade stranica slovenske, srpske, vizantijske i drugih mitologija. Za to vrijeme sam napisao tri komletne priče tog serijala: „Karpatski zmajevi“, „Čuvar vječne vatre“ i „Perunovi sinovi“ i nacrtao tridesetak pilot tabli. I taj projekat sam shvatao kao zabavu, i nisam imao nikakvu čvrstu odluku da bilo šta od toga završim, a na objavljivanje tih radova nisam ni pomišljao.

Sada dolazimo i do našeg „upoznavanja“ tj. prvog kontakta…

2015. godine, Mićo Orlović je snimajući emisiju „Ognjišta“ o našem selu, uz nagovor mojih poznanika, uhvatio me potpuno nespremnog i snimio to moje, do tada, neosvojivo carstvo stripa. Kad su snimci prošli u javnost, nije prošlo mnogo vremena, a počeli su me kontaktirati mnogi ljudi koji su na ovaj ili onaj način bili inficirani stripom. Igrom slučaja u to vrijeme direktor Narodne biblioteke Prnjavor, bio je Slaviša Blagojević, veliki ljubitelj devete umjetnosti. Nije prošlo mnogo vremena i on me pozvao da održimo veče stripa u biblioteci. Pošto nisam bio baš siguran kako da to izvedem kontaktirao sam Peđu Ikonića, a on je zamolio Zorana Pejića da gostuje to veče. Tako je počela jedna divna saradnja koja i dan danas traje, a sve aktivnosti koje su se iz toga izrodile opisane su na stranicama našeg fanzina „Kunova“

Tada dolazi i do ideje za pokretanje škole stripa za tvoje najmlađe sugrađane, ali i za sve zainteresovane?

Cijela ta priča oko školice stripa i strip fanzina „Kunova“ počela je manje više slučajno. Poslije te strip večeri, koju smo Zoka i ja odradili u prnjavorskoj biblioteci, vratio sam se kući i zavaljen u fotelju u svom radnom prostoru u potpunoj tišini, vraćao sam film unazad pokušavajući sabrati utiske i proniknuti u rezultat upravo završenog događaja. Razne misli su mi prolazile kroz glavu. Razmišljao sam kako su tamo nekih osamdesetih godina prošlog vijeka, u doba kada sam i sam uzaludno žrtvovao svo svoje vrijeme zarad stripa, neki ljudi poput Maze, Deska i drugih dosanjali svoj san, sabrali se i osnovali „Devetu dimenziju“ u mladalačkom zanosu. Razmišljao sam kako su tamo nekih devedesetih godina prošlog vijeka isti takav san sanjali neki drugi dječaci poput Slavnog, Šileta, Milana, Zoke i drugih, i kako su ga dosanjali, svojom nevjerovatnom upornošću i krajem prve dekade ovog novog milenijuma, produžili život „Devetoj dimenziji“ i dali joj jedan novi i poletan imidž. Znao sam da oni u toj nakani nikada ne bi uspjeli da su u časovima druženja i rasprava o stripu, očajavali i lamentovali nad sudbinom strip scene kod nas koje nije bilo nigdje, ili se samo pomalo nazirala u magli. Oni su odlučili da rade. Razmišljao sam šta bih ja mogao doprinijeti na toj liniji. Kao i uvijek, nisam imao neku pretjeranu volju da se upustim u crtanje nekog projekta za javnost, ali sam došao na ideju da bih mogao oko sebe okupiti jedan broj mladih ljudi iz Prnjavora, pa da zajedno radimo na stvaranju i promociji stripa u našem gradu. Kad sam tu ideju saopštio Slaviši (gorepomenutom direktoru biblioteke), biblioteka nam je širom otvorila svoja vrata, i na školskom raspustu tog ljeta okupila se jedna lijepa grupa djece, ljubitelja stripa, koja su manje više i dan danas tu. Možda je tog marta mjeseca 2016. godine bilo krajnje vrijeme, da se na područiju Prnjavora i okoline uradi nešto po pitanju stripa, tim prije što u Prnjavoru postoji veliki broj kolekcionara i ljubitelja stripa, koje lično poznajem a i onih drugih koji svoju strast prema stripu skrivaju od javnosti. Nisam baš siguran da sam ja, između svih tih ljudi, bio najpozvaniji da pokrećem sva ta dešavanja, ali kao što sam već rekao, prozvao sam sam sebe da to uradim i povratka nije bilo. I tako 20. juna 2016. godine u holu Narodne biblioteke dočekalo me trinaestoro fantastične djece spremne da istog trenutka crtamo stripove i dvije nastavnice razredne nastave, koje su kroz rad školice željele proučiti način kojim bi pomoću stripa približile neke teže nastavne teme djeci, jer su znale da djeca putem ilustracija lakše usvajaju znanja. Naravno, da se razumijemo, ja nisam stručan da djeci prenesem neke nedokučive tajne velikih majstora stripa, jer po tom pitanju i meni samom treba pomoć, ali na tim časovima mi organizujemo kreativnu nastavu, na kojoj radimo zajedno, razgovaramo o nastalim radovima, upoređujemo ih sa radovima afirmisanih autora i sami otkrivamo greške… Uz sve to u potpunosti ih mogu ispravno uvesti u osnove stripa i u njegovo nastajanje od ideje pa do štampe. To se pokazalo interesantnim djeci, jer oni jednostavno ne žele da se časovi završe i da odu. Taj rad sa tim mladim ljudima punim pozitivne i neiskvarene energije je predivan, tako da poslije rada s njima ne osjećate zamor već ste puni te njihove energije koja vas jednostavno nosi. Uvijek se prijatno iznenadim talentu i kreativnosti te djece i uopšte njihovom poimanju stripa. U tom radnom ugođaju, kada više ne osjećate protok vremena, kada svima vama upravlja jedinstvena volja za krajnji ishod… na kraju osmog dana druženja, jednostavno je moralo nastati mnogo tabli jako dobrih dječjih stripova. I nastalo je.

Kako je došlo do pokretanja strip fanzina „Kunova“?

Iz istog razloga nastao je i veliki problem. Postavljalo se pitanje kuda dalje sa tim završenim radovima. Peđa Slavni nam je obećao da će radove objaviti u „Parabellumu“, ali djeca su bila nestrpljiva i nikako im se nije čekalo proljeće naredne godine, kada je trebao izaći novi broj iz štampe. Da bi ih malo umirio, štampali smo te njihove stripove i lijepili ih po zidu i tako smo napravili svoju prvu izložbu. Vidio sam po njihovim pogledima da su bili nezadovoljni tom idejom. Nisam imao drugog izbora, morao sam štampati fanzin. Znao sam koliko je za te mlade ljude bilo bitno da objave ono što rade, u što najiskrenije vjeruju. I tako sam u septembru 2016. godine napravio strip fanzin „Kunova“. Krenuli smo od broja 2, jer smo kao broj jedan računali onu katalošku brošuricu od 32 stranice A4 formata sa mojim stripovima, koja je podijeljena gostima na strip večeri održanoj u martu. Ovaj put, odabrali smo B5 format, sa obimom od 40 stranica, od kojih su mnoge bile u koloru, naslovnu stranu je uradio Milivoj Vukojević iz Kikinde, a taj format i obim smo usvojili za sve naredne brojeve. Djeca su ovaj put bila zadovoljna i neprestano su prelistavali fanzin tražeći svoje radove. Jula mjeseca naredne, 2017. godine, ponovo smo u prnjavorskoj Narodnoj biblioteci održali školu stripa (nazvali smo je Druga škola stripa) i pohađalo ju je 22 djece. Te godine smo nacrtali 40 tabli stripa, najuspjelije je objavio „Parabellum“, a mi smo te godine izdali tri broja našeg strip fanzina. U broju 3 za koji je naslovnu stranu odradio Borislav Maljenović najavili smo školu stripa i objavili stripove afirmisanih strip crtača „Devete dimenzije“, koji su nam nesebično ustupili svoje radove. Dječije radove smo objavili u brojevima 4 i 5. Kao naslovnu stranu za broj 4 iskoristili smo plakat „Druge prnjavorske škole stripa“ koji sam nacrtao ja, a kolorisao ga moj sin Nikola, a naslovnicu za broj 5 uradio je ponovo Milivoj Vukojević. U oba ta broja uporedo sa dječjim radovima objavili smo i po nekoliko stripova afirmisanih autora.

Za tvoju školu stripa se čulo i dalje od Prnjavora pa je došlo do njenog organizovanja i u nekim drugim gradovima Republike Srpske?

Naravno, desilo se neizbježno, kako je vrijeme prolazilo škola stripa se omasovila, tako da je 2018. godine proširena na Derventu i Srbac. U Derventi i Srbcu škola je trajala pet dana, a u Prnjavoru 10 dana. Kroz te tri radionice ove godine ukupno je prošlo sedamdesetoro djece koja su nacrtala 120 tabli stripa. Jedan dio tih radova je objavljen u strip fanzinu „Kunova“ br 6, za koji je naslovnu stranu uradila Tatjana Vidojević, a ostatak će biti objavljen u broju 7 koji je u pripremi. Naravno, dobar dio tih stripova naći će se i na stranicama sljedećeg broja strip magazina „Parabellum“. 40 najuspjelijih tabli malih autora iz naše škole stripa bilo je izloženo na 1. Međunarodnom salonu stripa „Deveta dimenzija“ u Banjaluci, što smatramo svojim najvećim uspjehom do sada i jako smo ponosni na tu činjenicu.

Kako ti doživljavaš strip, šta je za tebe dobar strip?

Strip shvatam kao zabavu. Svako djelo devete umjetnosti bi uz ostale moralo imati tu osobenost zabave, jer ako je nema onda po automatizmu postaje dosadno i ja gubim interes za njega. Zabavnim stripovima smatram sva ona djela, pa makar ona obrađivala i smrtno ozbiljne teme, ako imaju zanimljivu priču, pomalo mističnu, na momente protkanu humorom ili ironijom, ispričanu na neki lucidan način, koji će zaokupiti moju pažnju i zadržati je, dok zavaljen u fotelju ne apsorbujem svaki kadar, od korica do korica.

Tako je danas, kada si već iskristalisao svoj ukus, a sa kojim stripovima si počeo?

Vjerovatno iz tog razloga sam jako rano odbacio pojedine stripove iz bonelijevske grupe, poput Kapetana Mikija i Velikog Bleka kojeg su kreirali „esseGesse“ trio, te Gambinog Malog rendžera i slično, sa nevjerovatno naivnim prevodima i onim pretjeranim opisima radnje koju i sami vidimo na slikama i upadicama korištenim za određivanje protoka vremena (malo kasnije, u isto vrijeme, za to vrijeme, te noći, istovremeno u tvrđavi Koluver, narednog dana, docnije i sl.) kojih sam se u najmanju ruku grozio, jer nisu ostavljali čitaocu ni najmanju mogućnost za rasplamsavanje sopstvene mašte. Iz istog razloga već u svojoj petnaestoj godini, mada sam ih redovno kupovao zbog kolekcije, nisam čitao više ništa od Bonelija izuzev Kena Parkera i Marti Misterije. Kena Parkera od mojih drugova niko nije čitao i smatrali su me apsolutnim čudakom što kupujem to „đubre“ i sašaptavali su se iza mojih leđa kako mi nedostaje koja daska u glavi, a ja sam govorio u sebi „oprosti im dragi Berardi,jer ne znaju šta pričaju.“

Koji strip ili strip autor su u tom periodu na tebe ostavili najjači utisak?

Iz tog razloga sam istraživao druge, ozbiljnije strip revije, kojih je u to vrijeme bilo na pretek i koje su čitali nešto stariji mladići, a koji su me prihvatali u svoje društvo zbog mog crtačkog dara, tako da sam plaćao „članarinu“ za njihovo društvo crtajući im neke smiješne face po sveskama, a kasnije razne simbole po koži po kojima im je jedan tip pravio tetovaže. Uz njih sam ušao u svijet ozbiljnijih i jako maštovitih stripova, kao i u svijet popularne muzike, LP ploča, duge kose, farmerica ispranih u varikini i slično… U to vrijeme i do nas u provinciju stiže muška minđuša. Prvi ju je stavio jedan naš drug Nebojša, ali pošto nije imao hrabrosti otići u zlatarsku radnju, uho smo mu probušili kliještima kojima se svinjama buši rilica kako bi im se postavila žica da ne ruju zemlju u torovima. Kad smo se pojavili u robnoj kući u Derventi, sa namjerom da kupimo novoizašli album „Riblje čorbe“ – Osmi nervni slom“, poslovođa odjela nas istjera vani jer kako reče sumnjivim minđušarima nije dozvoljen pristup, a ni njihovim kolegama aludirajući pri tom na moju malenkost. U to vrijeme, kroz druženje s njima, sam otkrio „Kobru“ Branislava Kerca. Za mene su ti njegovi radovi bili toliko avangardni, da su mi jednostavno izgledali nestvarno. Sve to što je on tada radio na stripu je bilo vrh, superpopularno, alfa i omega. Ti njegovi stripovi su imali sve što smo tražili. Odličan scenario, nadaren duhovit crtež, kadriranje iz snova, u najnevjerovatnijim scenama pojavljivali su se likovi iz stvarnog kulturnog života, kao i oni izmišljeni poput Taličnog Toma ili Bernarda Prinsa čiji brodić Kormoran, fantastičnom scenarističkom bravurom postaje Papan. Ili onaj filmski početak na prve četiri table stripa „Anđeo pakla“… Ma nije bilo dalje, ako bih ikada uradio neki svoj strip „ukrao“ bi mu taj fazon sa filmskim slovima pa kud puklo da puklo. Na konto tog Banetovog „strip-pop-modernizma“ i moji radovi su poprimali slične odlike, nije to bilo kopiranje stila već više kopiranje pravca, svojski sam se trudio napraviti nešto približno takvo, ali da na kraju ne ispadne glupo. Valjda mi je zbog te bojazni ostao taj neki jaki poriv za autocenzurom, koji je vremenom prešao u maniju pa na kraju u strah da bilo kome pokažem ono što sam uradio…

Šta trenutno radi Zdravko Knežević Knez i kakvi su mu planovi za budućnost?

Trenutno radim, koliko mi to profesionalne obaveze dozvoljavaju, na našem zajedničkom devetodimenzijaškom projektu „Gluvo doba“ i sve to ide jako sporo, u prosjeku jedna tabla sedmično. S druge strane imam dva scenarija i višegodišnju nakanu da ih jednog dana pretočim u strip. Veliki sam ljubitelj prirode i rodnog kraja, tako da većinu slobodnog vremena provedem u višesatnim šetnjama po obližnjim šumama i bespućima. Oba ta scenarija su vezana za baš takav ugođaj i drži me ta želja da takvom vrstom ilustracije ovjekovječim okolinu i ljude koji žive u njoj.
Nekako početkom onog nesretnog rata kompletirao sam zbirku pjesama od nekih sedamdeset naslova. Prijatelji konstantno vrše pritisak da to objavim i u jednom trenutku sam prihvatio, ali onda sam odlučio uraditi ilustracije za svaku pjesmu, pa lagano privodim kraju i taj posao koji se odužio na nekoliko godina. I dalje svoj doprinos stripu više vidim u organizaciji škole stripa i izložbi, i zabavnog rada oko fanzina „Kunova“, nego u nekom značajnijem djelovanju na samom crtanju. I u dogledno vrijeme ću vjerovatno zadržati taj kurs…

A kakva je budućnost po tvom mišljenju, ove naše prelijepe devete umjetnosti?

Zapravo sam siguran da strip ima budućnost, i da će ljudi još dugo vremena uživati u novim, ali i starim, ostvarenjima devete umjetnosti. Mislim da je u budućnosti više pitanje forme u kojoj će strip kao medijum biti plasiran svojim konzumentima, nego nekakva bojazan za njegov nestanak, ili strah da će on u ovom tehnološkom prasku jednostavno biti pregažen vremenom. Za mene lično, prvi stripovi se nisu pojavili u praistorijskim crtežima po francuskim pećinama, ili po grobnicama egipatskih faraona, niti na nekim srednjovijekovnim bakrorezima, drvorezima i slično, bez obzira što su ti radovi nalik stripu pa neki od njih imaju čak i govorne oblačiće. Ne. Moderni strip je rođen pojavom „Žutog dječaka“ („The yellow kid“), krajem devetnaestog vijeka, ranije nije ni mogao postojati, jer je strip od svog samog početka bio medijum, a da bi nešto bilo medijum moralo je u nepromijenjenom obliku biti plasirano velikom broju ljudi odjednom na različitim mjestima. Iz tog razloga smatram potpuno ispravnom onu definiciju stripa koju je dao Svetozar Tomić: „Strip je verbo-vizuelni medijum nošen papirom.“ Ova definicija u današnje vrijeme bi se mogla samo proširiti jer se strip od svog nastanka pa do danas razvija, prilagođava vremenu, što će reći bori za svoje mjesto pod suncem, pa bi se moglo reći da je strip verbo-vizuelni medijum nošen papirom ili elektronskim putem. Dva značajna pronalaska za nastanak stripa došla su iz Kine još i prije nove ere… Mislim na papir i crni tuš, ali prije pojave štamparske mašine za umnožavanje nije bilo ni govora za identično kopiranje crteža. Prema tome strip (kao i druge ljudske novotarije na ovom svijetu) svoj nastanak duguje tehnološkom napredku. Sad opet ljudi iz moje generacije smatraju da će ovaj novi tehnološki napredak izuzeti strip i da će se on ugasiti. Ako je tehnologija roditelj stripa onda ona neće odbaciti svoje dijete, a sentimentalne priče moje generacije oko prijeko potrebnog mirisa papira, su priče za malu djecu ljudi koje polako, ali neminovno gazi novo doba, pa pokušavaju omladinu odvratiti od novotarija, u stilu nemojte piti crnu kafu jer bi vam mogao izrasti rep Sjedim ja ljetos, u prnjavorskom parku ispod sjenovite kestenove krošnje, a na klupi preko puta sjede dva dječaka i dvije djevojčice. Učenici. Jedan od dječaka nosi naočale, pa sam ga onako u sebi krstio sa Primjeran Učenik. Svi drže telefone u rukama. Ne razgovaraju. nŠta to držite u rukama, pitam ih ja, kao ne znam… “Ovo su pametni telefoni, matori“ reče jedna od djevojčica, „U stvari to su naši eksterni mozgovi“ dodade onaj Primjeran Učenik. Eksterni mozgovi? Jako interesantno… Da. U ove naprave je upakovano svo znanje ovog svijeta, i u svakom trenu nam je dostupno, a da pri tom nimalo ne opterećujemo mozak – nastavi Primjeran Učenik. Svo znanje svijeta? Ma hajde molim te…Postaviću vam jedno pitanje pa ako taj vaš eksterni mozak bude znao odgovor, do poda skidam kapu… „Raspali matori“ reče ona djevojčica… Neka mi taj vaš mozak kaže zbog čega Eskimi ne love pingvine… Tajac. Četiri eksterna mozga razmišljaju… bip… bip… bip… bip… „Hahahahaha!“ – javi se Primjeran Učenik – „Geografska zavrzlama, Google kaže da Eskimi žive na sjevernom a pingvini na južnom polu“. Nasmijah se i ja, jer provališe moju nakanu, pa ih upitah ima li u tim njihovim eksternim mozgovima stripova… Itekako! Odgovoriše u glas i vrlo rado ih čitamo… Bio sam zadovoljan jer sam znao koliko je strip žilav i prilagodljiv, tako da je za njega bila dječija igra skočiti sa papira u mikro čipove… Ajd ćao matori, rekoše djeca i dvije djevojčice i dječak otrčaše na autobusku stanicu, a Primjeran Učenik uđe u kladionicu preko puta Narodne biblioteke.

Razgovarao: Predrag Ikonić

BONUS VIDEO REDAKCIJE STRIP BLOG: