Zagor iz našeg sokaka: ZAGOR I JA!

Ne samo da ćeš ga čitati i skupljati, nego ćeš komentirati epizode, prepirati se s ljudima, filozofirati i pisati tekstove.” Udario mi je Zagorov logo u srce, te nestao zajedno s bizonom.

Na moju žalost i na žalost ovog teksta uvodna se priča nije uistinu dogodila. Kamo sreće da sad mogu ponuditi nešto super originalno, s elementima mistike. Žena kojoj je Zagor najdraži strip junak je tako rijetka pojava da gotovo ulazi u domenu paranormalnog. Međutim, moja priča o ženi koja voli Zagora je puno više u domeni čiste klasike. Nije puno drugačija od priče bilo kojeg muškarca kojeg djetinjstvo veže za osamdesete.

Pročitajte: Zagor iz našeg sokaka: NEDELJA JE OTPOČELA S’ KIŠOM

U to vrijeme kada su doktori pušili u ambulantama, a tablet nije postojao ni u SF filmovima, strip je bio jak i dobro zastupljen medij. Sve da si živio u pećini ili na pustom otoku stvorila bi se situacija u kojoj se strip nađe u rukama. Ja nisam živjela u pećini, ali skoro da jesam. To govorim jer mi kuća nije sadržavala pustu tehnologiju, pa je iz današnje perspektive srodnija pećini nego kući. U tu kuću i u moj život, dvije godine stariji brat doveo je Zagora.

Sjećanje na moj prvi susret s njim mi stoji u nekoj magli. Zbog te magle ne mogu s preciznošću kazati koja mi je epizoda bila prva i zato će mi taj „naslov nad naslovima“ biti vječna enigma. Ponekad čak pomalo zavidim onim sretnicima koji znaju epizodu prvog susreta. Iz mojih sjećanja jedino izvire ta upečatljiva crvena majica, taj žuti logo, crno – bijeli crteži koji se nižu ispred mene i oblačići puni znakova koje ja ne razumijem. Tada još uvijek nisam znala čitati. Dakle, bilo je to u ranoj fazi života. Dovoljno ranoj da doslovno mogu kazati kako znam za Zagora od kad znam za sebe.

Privukao me je zbog scena prirode, šume, životinja, Indijanaca i bojanja! Da, upropastila sam dosta stripova svojim šaranjem, ali nije mi žao. To su bila prva upoznavanja s materijom. Bilo je nemoguće ne zavoljeti tog ljepuškastog mladića u živopisnoj odjeći i debelog, šeprtljavog Meksikanca. Ne samo zato što me je vodio u svijet mašte nego i zbog toga što kao dijete nisam imala tisuću distrakcija moderne tehnologije. Ne želim pisati kako je tada sve bilo bolje. Kako nisam imala na tone igračaka, ali sam ih pazila. Kako moje barbike nisu izgledale kao da su se upravo iskrcale na Normandiju. Bez nogu, ruku, glave, ošišane, pošarane… Ali ipak moram spomenuti da su ta vremena ipak dala svoje. Nisu postojali crtići po cijeli dan. Domet zabave ispred televizije je bilo čekanje da mi mater kaže „Digni se i prebaci mi na prvi.“ Video igrice su bile točkice koje pucaju u druge točkice. Kraj takve televizije i video igrica Zagor je bio vrhunac zabave.

Kada sam se naučila čitati izlazile su Toninellijeve priče. Nisam bila neko napredno dijete. Čitanje sam u potpunosti savladala tek u školi i bila sam prosječan đak. Najdraži predmeti su mi bili tjelesni, likovni i glazbeni. Zbog puhanja u melodiku. (Piskutavi instrument koji je dolazio u paketu sa školskim knjigama.)

Iako generacijski pripadam Toninelliju kao autoru, iako sam od zlatnog perioda Nolitte imala samo stripove bez početka i kraja, iako je moje druženje sa Zagorom počelo u završnom periodu Zlatne Serije ipak sam se uspješno ukrcala u zadnji vlak koji vozi za nostalgiju. Bez toga mi dan kada je Slobodna Dalmacija izbacila „Lov na Vuka“ nikad ne bi bio toliko važan i drag.

Iz priče o mom djetinjstvu, priče o Zagoru već tisuću puta ispričane, vidljivo je da moj spol tada nije igrao nikakvu ulogu. Ni kod mene ni kod drugih djevojčica koje su ga tada čitale. Zanimljivije je to što su se neke od nas vratile stripu i kao odrasle žene, ali samo ja Zagoru. Druge žene favorite imaju kod Dylana Doga, Martina Mysterea, Asterixa i Alan Forda.

Razumljivo je i zašto. Žene ne vole Zagora jer je on zapravo oda mačizmu. Muškarac koji se mlati i sije pravdu okolo, koji je glavni i najjači, prototip je lika s kojim se mogu poistovjetiti samo muškarci. Mi živimo u svijetu muškarca i teško da će žena u trenucima svoje razbibrige opet pobjeći u taj svijet. Zagorov serijal tijekom duge povijesti izlaženja nije stvorio dovoljan broj jakih ženskih likova s kojima se žena može poistovjetiti. Do pojave Bosellija se nije ni znalo koliko jedna zanimljiva ženska uloga može podignuti stvar na viši nivo.

I žanr je pomalo problematičan. Pustolovni roman s elementima vesterna nije prvi izbor žene, a s druge strane Zagor kao muškarac nije toliko seksualan da bi privukao čitateljicu igrajući na tu kartu.

Kada sam se ponovno vratila stripu svašta sam kupovala i čitala. U mojoj kolekciji se može naći Dylan, Tex, Martin, Dampyr, Mister No, Julija, Gea, Skriveno Lice, Demian, Brad Barron, Caravan, Kapetan Miki, Mark, čak i Blek Stena, Priče s Divljeg Zapada, Nick Raider, Magični Vjetar, Ken Parker, Nathan Never, Kit Teller. Dala sam priliku svima njima, dobri su mi svi. Ali ipak je Zagor najbolji!

Nek je on dio muškog svijeta, ali je on meni prije svega dio mog svijeta. Kao da mi je on još jedan stariji brat koji mi postoji u životu od kad moje sjećanje seže.

Autor: Dijana Tokić