Zagor iz našeg sokaka: Nešto lično i zanimljivo o Zagoru…

nešto lično

Zašto zadatak u pulušali nazivam nezahvalnim?

Zato jer će mi srce iskočiti od uzbuđenja što pišem ovo sa toliko ljubavi.
Zato jer imam u glavi milijon ličnih priča o Zagoru koje su skroz nepovezane, osim što ih povezuje duh sa sekirom. Zato što ne znam od koje priče da počnem, a da ne zaboravim onu najbolju.
Zato jer je Svetozar rekao da budem koncizan, a ja znam pisati dugačke knjige,
a apsolutno ne znam biti biti koncizam.
Zato jer kad krenem pisati, onda ne mogu stati.
A ovdje imam beskrajno toga za reći.

Kao strastveni youtuber, rađe bi pričao nego pisao, jer mi je pisanje prespor način izražavanja.
Misli mi prebrzo idu.

Primjenit ću ovu taktiku: ispričat ću svaku priču za sebe, bez pokušaja da ih povežem.

Pročitajte: Zagor iz našeg sokaka: Ne daj se X generacijo

Priča broj jedan, kratka priča, naziv joj je “ajmo krenuti od nekakvog početka“

Imao sam oko 6-7 godina i krenuo u prvi osnovne. Baka mi je kupila Tom & Jerry-a i ona mi ga je pročitala jer ja uopće nisam znao čitati.

Nakon samo dva tjedna kad su mi kupili naredni broj Tom & Jerry-a, brzinom munje sam ga pročitao potpuno sam.

Poanta priče je da sam zahvaljujući stripovima naučio čitati brzinom «odmah».
Tada smo ih svi zvali “romani”. Nikako drugačije.

Odma sam počeo čitati sve, od Aan Forda do Dylan Doga.

I dalje imam tih 6-7 godina i prvi Zagor kojeg sam pročitao je “Lov na čoveka”. (ZS 925)

Na zadnjoj stranici je pisalo da se naredni broj zove “Klanac bele smrti.”

Apsoluno nisam znao značenje tih riječi, ali zvučalo je preopako cool.

Sutradan sam pročitao kultne “Demone ludila” i htio iz kože iskočiti kada je pisalo da je nastavak u sledećem broju.

Nastavak je zvao “Invazija Arkonijana” i tu tako malo dijete opet nije razumjelo značenje niti jedne od tih riječi.

A kada mi je nakon nekoliko dana otac «na preskok» kupio Helingena koji leti svemirom i priča sa Kiki Manituom,

apsolutno nisam razumio o čemu oni to pričaju, ali to je sve bilo nevažno. Čitao sam to strastveno kao da sve razumijem.

Od tih dana Zagor je postao smisao moga života i skupljao sam ga kao manijak, ne pitajući za cijene i poduhvate.

Priča broj dva se zove “za broj 21 Zlatne Serije -Kuću užasa- sam dao 60 stripova Zlatne Serije“.

Ova je moja najkraća priča ovdje jer sadrži samo naslov i gotovo.

Priču broj tri ću nazvati “Avantura jednog malog dječaka” ili “Poduhvat” ili «Sreća prati hrabre»

Priča ide tako da sam imao 9 godina kad je bio rat u bivšoj Jugoslaviji i u Zagrebu su često bile uzbune.

Bio sam tada premali da bi mi roditelji dozvolili da izlazim sam izvan svoga kvarta na samoj granici Zagreba,
u Novom Zagrebu, čak i u normalnim mirodopskim uvjetima,

ali ja sam usprkos tome potajno jurio na bmx-u skoro svaki dan na skroz drugi kraj grada do mjesta udaljenog 10km gdje je bio buvljak di su bile doslovno ulice u kojima su se prodavali samo stripovi. Štandovi. S obzirom da u Zagrebu nije bilo rata, mladi dečki od 20-tak godina sa štandova nisu marili za uzbune.

Shvaćate li kakva je to velika avantura bila za dijete od 9 godina, da u vrijeme uzbuna potajno sam juri bmx-om tako daleko do tamo i natrag,

a da se tako brzo vratim da me ne uhvati niti jedna uzbuna, niti da starci posumnjaju nešto jer me dugo nema.

Tada nije bilo mobitela.

Dali me je bilo strah sa 9 godina ići na tako veliko putovanje? I to potajno.

Nije! Ni malo! Ne zato jer sam kao bio hrabar dečko, nego zato jer sam bio previše uzbuđen, i odjuriti tamo svaki dan da vidim jeli se pojavio neki novi Zagor koji mi fali, je bilo previše važno. Kao kada jurišaš na bojišnici i meci zuje pored tebe, tada nemaš vremena za razmišljanje i strah.
Imao sam samo veliki, rekao bih čak “sveti” cilj. Što prije dojuriti do buvljaka i jednako brzo se vratiti.
Od adrenalina, tu nije bilo mjesta niti za razmišljanje niti za strah.

Kažu da sreća prati hrabre. Iako su uzbune bile po nekoliko puta na dan, nikada me na putu nije uhvatila uzbuna, niti su starci ikada išta posumnjali.

Njima sam se pohvalio svojim poduhvatima tek nekoliko godina poslije.

Pri prvom tom hrabrom putovanju je bilo najviše adrenalina, no uskoro mi je to putovanje postala rutina.

Jurio sam bez zastajkivanja preko 40 na sat isključivo velikim glavnim zagrebačkim ulicama.
Bio sam premali da tražim neke prečice i riskiram da se izgubim.

Priču broj četiri ću nazvati “Nasilje u Darkvudu“. U njoj imam samo 7 godina.

ili ću je nazvati “Čiko u drakulinom dvorcu” u kojoj imam 15 godina.

ili ću je nazvati “Kapetanova tajna” u kojoj imam 16 godina.

Bio sam tako mali da nisam smio sam ići niti do sličnog buvljaka koji je bio udaljen na 5 minuta hoda od mjesta gdje sam živio.
Isto se radilo doslovce o ulicama isključivo samo sa štandovima sa stripovima.
Taj buvljak su zatvorili nažalost još prije rata.

Tako sam jednom prilikom tamo išao sa dedom. Imao sam tada možda tek oko 10-tak Zagora,
kada sam ugledao Nasilje u Darkvudu. Prvi broj Zagora na Balkanu iz davne 68-me.

Dečko je tražio 300 dinara za njega. To je psihološki bilo otprilike kao današnjih 100 eura.

Moj deda je bio dobar čovjek koji je najviše na svijetu volio nogomet, djecu i Jugoslaviju.

No iako je bio dobar čovjek, naravno da mu je bilo nepojmljivo da se plati 100 eura za jedan jedini strip.

Ja sam se bio rasplakao, i preklinjao dedu da mi kupi Nasilje u Darkvudu. Rekao sam mu da ću mu dati novce kada se vratimo kući jer sam imao ušteđeno toćno toliko novaca.

Ali deda to naravno nije mogao razumjeti, ali na moj plač i preklinjanje je rekao da moram prvo od doma nazvati mamu i tatu da mi oni dozvole da potrošim tolike novce za jedan jedini strip.

Došli smo doma, nazvao sam mamu, i mama je rekla da moram pitati tatu.

Tata je bio ekstremno strog čovjek koji bio apsolutno protiv čitanja “romana”.
I sa kojim se nisam razumio ni slagao u ničemu.

No kada imaš takvu strast prema nečemu, često sve prepreke padaju.

Desilo se čudo i strogi tata je rekao da smijem kupiti taj roman od svojih novaca ako je to stvarno prvi broj.

Ali! Ali. Ali dok smo se za 5 minuta ponovo vratili na taj buvljak, Nasilje u Darkvudu se već prodao, a ja se nisam uspio utješiti time što sam umjesto njega kupio bezvezni nepoznati strip “Rat senki” i “Grob za revolveraša”.
To su isto bili neki prvi brojevi Zlatne Serije, kultne edicije u kojoj je između ostalog izlazio i Zagor.

Niti je bila osobita utjeha što sam kupio i “Zagorovu odiseju” i “Opasne vode” iz Zlatne Serije, jer te sam priče već imao u obliku drugog i trećeg broja specijalnih brojeva Zagora.

Nasilje u Darkvudu sam nabavio skoro 10 godina kasnije za sitne novce, kada mi je falilo manje od 20 Zagora da popunim cijelu kolekciju.

Godinama docnije kada sam imao 15 godina, srpski Zagori nisu izlazili u Hrvatskoj i bilo ih je gotovo nemoguće naći, a kada bi ih rijetko negdje našao, koštali su ko Nasilje u Darkvudu. Nekad i tri puta skuplje.

Falilo mi je manje od 20 Zagora kada sam naišao na jednom štandu Čika u drakulinom dvorcu.
(Specijalni broj 16 Zlatne Serije)

Dečko koji je tada držao štand sa stripovima u centru grada, je kasnije otvorio kultni dućan “More comics” (Danas se zove «Stripovi na kvadrat») i dobro me je već poznavao. Kada sam ga pitao da koliko košta Čiko u drakulinom dvorcu, on je ponavljao riječ “puno puno puno” dok sam ja skakutao i nestrpljivo ponavljao “kolko kolko kolko?”
Točno se vidilo da je razmišljao koliku cijenu da mi nabije, jer je dobro znao da ne pitam za cijenu i da ću dati koliko god treba.

Kad je izvalio cijenu od 1000 nečega (oko 150 eura), tata koji je bio pored mene je poludio i doslovno me odvukao od tamo dok sam ga ja preklinjao da mi ga kupi, da ću mu opet vratiti novce čim dođemo doma.

Nema šanse, nije mi ga kupio. Kako je on to mogao razumjeti? Ionako mi je cijeli život srao što čitam te bezvezne romane, i ionako ga nikad nije bilo briga kada bi ga kao dijete u plaču za nešto preklinjao.

Koju godinu kasnije sam ga nabavio. Bio mi je to OTPRILIKE predzadnji Zagor koji mi je falio za komplet kolekciju. Isto sam platio… oko nekakvih 100 današnjih eura.

A zadnji Zagor koji mi je falio, bila je “Kapetanova tajna”, posljednji Zagor u Zlatnoj Seriji. Iako sam već imao Kapetanovu tajnu hrvatske Slobodne Dalmacije, nisam ni okom trpnuo što sam dao 100 eura za malu tanku iskrivljenu Kapetanovu tajnicu. I ovoga puta me je jedan drugi dečko namjerno odrao za cijenu jer znao da ću mu dati novaca koliko god me bude tražio.

Priču broj pet ću nazvati »Lov na vuka». Ne znam u kolikoj mjeri ću uspjet riječima prenjeti svoje tadašnje emocije, pa ću probati da priča bude kratka.

U priči broj pet sam imao dovoljno godina da legalno mogu tramvajem na neki od svojih buvljaka. Ali, nakon samo par tramvajskih stanica, iz tramvaja mi se učinilo da sam na jednom kiosku vidio sliku Dylan Doga. Prekinuo sam svoje putovanje i sišao na prvoj stanici da se uvjerim jesu li me to oči prevarile. Zapravio bio sam siguran da sam vidio sliku Dylan Doga, ali sam pretpostavljao da je to samo neka razglednica ili slika sa likom Dylana.

Kad ono tamo: prvi broj Dylana u nakladi “Slobodne Dalmacije”. Sada je bio moderno tvrdo ukoričen i više nije bio “Dilan Dog” sa slovom “i”, nego Dylan sa “y”.

Tražio sam tetu da ga pogledam i na zadnjoj stranici iznutra vidio natpis:
“Dylan Dog, Nick Raider, MartiN (sa slovom N) Misterija, Nathan Never, Zagor, Tex Viler -vaši omiljeni strip junaci prvi put u hravstkom prijevodu na nakladi Slobodne Dalmacije”.

Tjedan dana je brzo prošlo, a onda je na kiosku zablistao (ZAPLAVIO) prvi broj hrvatkog Zagora: “Lov na vuka”.

To je bio četvrti mjesec 1994., bilo je proljeće, vani je bio preljepi topli sunačni dan, i život je opet postao bajka kao kad sam malo dijete bio.

Vrijeme je stalo i zemlja se tresla, ali ja nisam osjetio da se zemlja trese jer sam trčeći letio iznad zemlje do doma po novce. Dok sam u nirvani i euforiji letio iznad zemlje brzinom rakete, ništa oko sebe nisam vidio, samo žarke boje proljeća, plavetnilo neba i žuta zasljepljujuća boja. Valjda radi proljeća i sunca, baš te boje. A možda plava boja i zato jer je naslovnica blještila pred mojim očima dok sam tako letio BEZ MISLI nad tlom koje se treslo ispod mene.

Skupio sam iz svoje ladice u sitnim novcima tih pišljivih sitnih 6,90 HRDA (tako smo zvali tada “Hrvatske dinare”, koji se još nisu zvale “Kune”).

Brzinom “odmah” sam bio natrag na kiosku, i izrekoh “Zagora!”.

I onda sam stajao i razgledavao to predivno čudo. Oh kako sam bio sretan! Zagor ponovo izlazi na kioscima!

Idemo na priču broj šest. Nazvat ću je “Dylan Dog” i neće imati veze sa Zagorom.

U ovoj priči imam opet samo oko 7 godina, i srpski stripovi još uvijek izlaze, i još je uvijek Jugoslavija.

Bio sam na moru i na kiosku sam kupio odjednom u komadu 10 uzastopnih brojeva Dylana. Nisam ga nikad prije čitao.

Bio je osmi mjesec, a ja sam cijeli dan proveo ležečki u zatvorenoj sobi na debeloj udobnoj mekanoj deki na velikom bračnom krevetu.

Nisam se pomakao od tamo dok nisam pročitao svih 10 komada.

Kažem, imao sam 7 godina, i odmah sam shvatio da je to strip koji je namjerno napravljen da bude “nebulozan” i da se ne može sve razumjeti.

A izjave tipa “možda svijet uopće ne postoji” su mi bile super. Isto kao i jedna epizoda gdje na kraju priče ispod groblja kosturi završavaju nekakvu spiritualnu seansu i zaključuju “živi ne postoje”.

Kad sam završio čitanje 10-tog Dilana, tek tada sam primjetio da je sumrak i da se dugački ljetni dan približio kraju.

Vratimo se na Zagora. Priča sedma koju ću vam ispričati mi je najdraža. Možda bude i najduža.
Kako ću je nazvati? Pa daa!

Sedma priča se zove “sedam neobjavljenih zagora.”

ili se zove “iako“.

U toj priči sam već stara konjina od… ma od samo 15-16 godina… i već neko vrijeme imam baš sve Zagore.

ALI! Opet imamo jedan “ali”. ili “iako”.

dakle, ali iako imam sve Zagore, imam i to saznanje da je Zlatna Serija prije 30-tak godina preskočila neke Zagore, i da nisu nikada objavljeni ni na jednoj varijnati našeg jezika.

To su bile slijedeće priče:

1.Sjene

2.Lov na ljude

3.Satko

4.Pub Pik

5.Čovjek-Vuk

6.Skriveni grad

7.Mrtva priroda

(Nisu se sve te priče nužno tako zvale u prevodu ili u kasnijim izdanjima edicije “Extra Zagor”, ali ja sam ih tako zvao.)

(Također, to nisu bile baš sve neobjavljene priče, ali ako izuzmemo neke specijalne brojeve i ostala vanredna izdanja, to su bile glavne velike priče. ostalih par neobjavljenih priča su bile neke kratke i nevažne, i nisam znao točno koje su, i kolko ih ima. kao npr. kratka pričica od samo par stranica kada Zagor prvi puta sreće Đimija gitaru)

Tada sam umjesto tate imao očuha koji je bio vozač kamiona, i jednom sam išao s njim u kamionu na službeni put u Italiju.

Uvijek sam obožavao ići u Italiju jer bi onda tamo na kiosku kupio neki broj redovnog novog Zagora koji će ko zna kad izaći kod nas, i uvijek bio kupio nekog “tutto Zagora” -ediciju koja je objavljivala stare zagore koje sam znao iz svoje stare dobre kolekcije ZS, i onda bi gledo u te Zagore kao da su neko čudo i nisam znao šta da radim s njima.
Bili su… ko neku suveniri. Ukrasi.

Cijelu noć smo se romantično vozili kroz noć prema Italiji. Osjećao sam se divno jer sam bio mlad, i jer sam maštao o djevojci u koju sam bio zaljubljen, dok sam papao prefini pohani kruh što mi je baka ispekla za put.

U samo praskozorje u 6 ujutro, obreli smo se u nekom talijanskom selu, i došli do neke firme di je moj očuh trebao iskrcati robu iz kamiona.

Robu je preuzimao neki mladi dečko koji je vidio da sam na tek otvorenom kiosku nakupovao doslovno 60 talijanskih Zagora, raznih edicija, reprinteva, svačega.

Kad je taj dečko vidio te Zagore, počeo je veselo ko malo dijete širiti ruke i ponavljao je doslovno ovako:
“Zagor, Tekš, ja doma imam šve šve”.

Inače nije znao zapravo osim toga ni riječi hrvatskog niti engleskog, a mi nismo znali niti riječi talijanskog ili engleskog.

Na to njegovo širenje ruku i ponavljanje “Zagor tekš imam doma šve” (ne znam zašto sa slovom “š”), ja sam isto širio oduševljeno ruke i ponavljao na hrvatskom “ja isto imam sve sve!!!”

samo smo to ponavljali obojica jer nismo više ništa drugo znali reći, a onda je meni sinulo i ja sam počeo ponavljati “helingen helingen”, na što je on počeo ponavljati “veribed, veribed!”

Tako smo se ipak malo sporazumjeli.

Inače, moj friški očuh mi se dodvoravao da mi se svidi pa mi je rado na tek otvorenom kiosku u praskozorje kupio 60-tak Zagora. velika hrpa.

Između ostaloga, u toj hrpi su se BAŠ nalazili reprinti BAŠ ZAREDOM Zagorovih neobjavljenih priča “Satko”, “Pub pik” i “Čovjek vuk”. Mislim da su te tri priče išle baš kronološki po redu, ili nešto tako blizu toga.

Ono, baš svi brojevi po redu, tako da sam imao na talijanskom cijele priče.

Ta činjenica me bacila u neku vrstu brige i neugodnog osjećaja.

Šta sada da radim da tim pričama na Talijanskom, sada kada ih očima vidim i držim u rukama.

No, kako smo se vozili kući, meni je u jednom trenutku sinulo šta mi je činiti: Ja ću napraviti da te epizode u mojoj kolekciji osvanu na našem jeziku. Morao sam nači način! Nije se činilo neizvedivo.

Razmišljao sam: prvo treba platiti prevodioca, pa nekako izbrisati tekstove iz balončića, i onda upisati nekako domaći tekst rukom.

Ukratko, to sam i učinio, onako balav sa 15-tak godina: našao sam mladu studenticu talijanskog koja mi je za sitne pare sve prevela.

Onda sam ja sve to fotokopirao, pa korektorom izbrisao tekst iz svih balona, pa opet fotokopirao, pa lijepim crnim rapidografom upisao rukom tekst što sam ljepše mogao. Strpljivo i sa ljubavlju.

Uskoro je prva priča “Satko” bila gotova, i ja sam u jednu veliku bilježnicu zaljepio sliku po sliku koje sam prije toga izrezao škarama, nakon 100-tog fotokopiranja.

To baš nije bilo naj, to ljepljenje i rezanje, tako da sam drugu priču “Pub pik” fotokoprao po cijele strane obostrano te to dao uvezati u uvezaonici, i tako sam dobio pravi strip koji je čak imao i hrbat sa natpsom i naslovnicu u boji koju sam uredio u nekom prastarom photoshopu na nekom svom prvom 486 kompjuteru koji je još uvijek imao stari DOS kao glavni operativni sistav.

Uskoro sam počeo fotokopirati to u više primjeraka i uvezivati u više primjeraka i skupo sam to prodavao rijetkim kolekcionarima koji su htjeli dati 100 kuna za jedan takan neobjavljeni Zagor. To je bilo malo manje od sadašnjih 20 eura, ali u to doba su to bili puno veći novci nego sad.

Lijepio sam po gradu male plakate u kojima sam se reklamirao da prodajem Zagore nikad još objavljene na našem jeziku.

I moj broj telefona je naravno pisao na malim plakatima.

Istina, tih tako zagriženih kolekcionara koji su to htjeli kupit je bilo ekstremno malo, ali su bili vjerne mušterije i često su me zvali na telefon da pitaju da kad će izaći novi broj.

Na maturalcu u osmom razredu, dok su drugu noć ipak svi zaspali, ja sam u hotelskoj sobi marljivo korektorom brisao talijanski tekst iz balončića moje treće priče “Čovjeka vuka” koji do tad još nije bio ni preveden.

Jednom sam se dugo vozio kroz noć vlakom sam u zamračenom kupeu, sav nadahnut, i onda mi je sinulo šta trebam napraviti.

Shvatio sam da to treba napraviti bolje, i to sve ispočetka i ove priče koje sam do sad objavio. Odlučio sam svih 7 priča skenirati, i onda nekako na kompjuteru izbrisati tekst, i na kompjuteru upisati tekst u balončiće. Još nisam znao kako ću sve to, jer se do tada još nikada nisam susreo sa skenerom, ali znao sam da mora biti jednostavno.
A tada u vlaku sam zamišljao kako to radim u običnom “Paintbrush” programu u sklopu windowsa. Tada su se već pojavili windowsi 95.

To sa Paintbrushom sada izgleda smješno, naravno da sam to kasnije sve napravio u Photoshopu. Čak sam i plačao neke sitne pare neke svoje prijatelje da zajedno samnom to rade jer je tu bilo puno posla, ali večinu posla sam ipak napravio ja, jer su prijatelji bili prespori, a i nisu to radili tako dobro kao ja.

Odlučio sam zastati sa prodajom i radom kako sam do sad radio, i odlučio sam svih 7 priča objaviti u jednoj jedinoj knjizi, i to na velikom formatu!

I tako je na kraju i bilo nakon otprilike dve godine. Napravio sam tu knjigu na velikom formatu, sve obrađeno na kompu, i nakon printanja, sve se moralo obostrano miljon puta fotokopirati. Knjiga je imala skoro okruglih 1000 stranica, i kako rekoh, bila je na velikom A4 formatu.
Znači veličina današnjih «Gigant» izdanja. 1000 stranica.

U to doba sam išao u grafičku srednju školu, i morao sam ići na praksu u jednu firmu. Gazda je bio dobar simpatičan čovjek, i moj stari, koji je bio nekakav direktor, je imao namjeru da se sa tim gazdom dogovori da se ta knjiga tiska u puno primjeraka.

Stari je opet podbacio i nije ništa dogovorio, a mogao je da je htio baš, jer je bio močna faca, tako da sam ja fotokopiranjem i uvezivanjem “izbacio na tržište” samo 10 primjeraka te knjige. Osam knjiga sam prodao po 500 kuna. To je blizu 100 eura, ali to su tad bili ogromni novci.

Jedno knjigu sam uspio sačuvati za sebe, i danas je imam kao uspomenu, i to sam je uspio sačuvati tako što sam jedan primjerak poklonio tati, a na prvu stranu sam tati rukom napisao nešto kao: “Evo ti dokaz da sam i ja sposoban za velike poduhvate, i datum.”

To je bila već 1997.godina. Već par godinica poslije su te sve priče objavljene u ediciji “extra Zagor” u nakladi Slobodne Dalmacije.

I tako sam ja u jednom trenutku imao baš sve Zagore, pa i te neobjavljene.

Ali da završim priču kako sam uspio sebi sačuvati tu zadnju knjigu. Kada sam IPAK prodao i svoj zadnji primjerak, onda sam od tate kao posudio taj primjerak koji sam mu poklonio, sa namjerom da mu više ne vratim tu knjigu. A on… on NARAVNO više nikad i nije pitao za nju. Zaboravio je da je ikad postojala. Takav je bio moj tata. Nikad se nismo dobro slagali. Imali smo užasan odnos od nulte godine mog života, pa sve do njegove smrti.

Tako ja i danas imam tu knjigu za uspomenu, danas kada imam tek nekoliko Zagora, a nove ne čitam zadnjih 20 godina.

Da ispričam još pokoju zanimljivost oko te knjige.

Ovo danas djeluje smješno, i kao velika glupost, a sigurno je i bila glupost, ALI u to doba su meni neki ljudi isprali mozak da mogu najebati jer sam “izdavao” Zagora bez ikakve dozvole i licence tvrtke Sergio Bonelli i izdavačke kuće “Slobodna Dalmacija” i one neke slovenske “SAF” tvrtke, ili kako se već zvala, koja je zapravo bila posrednik u davanju licence Slobodnoj Dalmaciji od strane talijanske izdavačke kuće Sergio Bonelli Editoe.
Smješno, koda bi njih bilo koga bilo briga što je neki klinac preveo, iskopirao, uvezao i prodao 8-10 KOMADA toga.

Tako jednom prilikom… došao sam kod jednog kolekcionara Borisa, nekog dečka mojeg godišta, i on kad je vidio tu knjigu, on je meni, bez da sam ga išta tražio, u zamjenu za knjigu dao BOLESNO PUNO stripova: dao mi je skoro cijelu kolekciju Marti Misterija i još puno stripova. Poslije me je taj kolekcionar Boris tražio da mu dam još jedan primjerak knjige samo da ga pokaže jednom starijem čovjeku od 40-tak godina koji je prodavao stripove na jednom ružnom mjestu gdje se inače ne prodaju stripovi, ali je tamo svake nedelje veliki sajam svega, ponajviše automobila. Pričam o Hreliću, poznatom zagrebaćkom sajmu rabljenih automobila ali i gigantskom buvljaku svega i svačega gdje se okupljaju dosta sumnjivi likovi. Siromašni preprodavači svačega.

I onda mi je taj kolkcionar Boris dao broj telefona od toga starijeg tipa jer kao tip se hoće osobno nešto dogovoriti samnom oko te knjige. A ja kad sam nazvao tog čovjeka, on je meni rekao ovako nekako: “Ti ćeš meni dati 1000kn ako ne želiš da te odma ne prijavim Slobodnoj Dalmaciji da si izdavao Zagora bez licence”. Možda čovjek nije znao da sam ja knjigu izbacio u samo 10 primjeraka, ali to je sad nevažno.

E sad… ja sam taj isti dan sasvim slučajno to ispričao jednom svom polu-prijatelju koji je bio malo stariji od mene i bio je stvarno opak tip, doslovce polukriminalac. Kad je taj polukriminalac, moj poluprijatelj to čuo, on je odma u 1 u noći išao zvat na telefon tog tipa, i javila se telefonska sekretarica, a taj polukrimos i poluprijatelj kojeg sam tek upoznao, je na telefonskoj sekretarici ostavio poruku: “imaš nešto što nije tvoje”, i pokolopio.

Onda je isti čas zvao ponovo i na sekretaricu ponovio istu rečenicu. onda je ODMAH zvao i treći put, ali taj treći put je telefonska sekretarica bila isključena.

Uglavnom, slijedeći dan se taj tip pojavio i vratio mi knjigu. Znao je gdje živim jer je u toj mojoj knjizi ponosno pisalo tko je napravio knjigu, moja kućna adresa, telefon… glumio sam facu kao da sam neka firma “Luka Papeša Company”, pa sam u toj knjizi svašta napisao da to izgleda što profesionalnije i glamuroznije.

Čak sam naveo i mnoga imena svih koji su išta radili oko te knjige, i ime cure koja je to prevodila, samo da se stekne dojam što veće profesionalnosti, i da se dobije dojam da je što više ljudi sudjelovalo u tom projektu. Neka imena i neke funkcije su čak bile izmišljene ili debelo prenapuhane.

I tako… tog trena sam bio jako ponosan na svoje poznanstvo sa tim polukrimosom, mada u bliskoj budućnosti sam ga srećom rijetko sretao jer je lik bio prava nevolja nepredvidljivog ponašanja.

Jedan put mi je npr. čak držao pištolj uperen u glavu iz čiste zajebancije. Istina, bio je to samo plinski pištolj, ali… tip je bio nevolja.

Eto… tolko o toj knjizi na koju se i dan danas jako ponosim. Zanimljivo je to da sam se ja tek prije koju godinicu dosjetio da sam ja kasnije mogo izbaciti još 10 knjiga takvih, pa još 10, pa još 10… jer osnovne “materijale” sam imao i na kompjuteru i u tiskanom neuvezanom obliku. No… to sve skupa, tih 10 knjiga, to je bio takav velik dugotrajan posao, da mi više nikada nije palo u tim mladim danima da više išta radim oko te knjige. JER ja sam to radio prvenstveno iz ljubavi da popunim svoju kolekciju, a kad se zbroje-oduzmu svi troškovi stvaranja knjige i što sam zaradio prodajom… tu zapravo takoreći nije bilo nikakve zarade. ali ni gubitka. Dakle, zapravo se financijski nije ni isplatilo dalje ići s tim projektom na taj način.

Osim toga, napunio sam brzo 18 godina, i misli su mi preuzele cure i neke nove stvari.

Sav taj moj biznis oko tih “objavljivanja” je “preko noći” završio ovako:

Ja sam imao novu ideju da ću ja izdavati Zagore na kiosku. Poslao sam sa starim zaboravljenim uređajem “faxom” fax tvrtki Sergio Bonelli Editore upit u Italiju, no oni su mi odgvorili da je licenca već prodana Slobodnoj Dalmaciji, i da oni jedini imaju prava na izdavanje njihovih stripova za Hrvatsku i Sloveniju.

Sada kada razmišljam o tome, mislim da sam ja to ipak nekako mogao postići, ali bio sam mlad i bez iskustva, i životnog i poslovnog, i olako sam odmah odustao od te ideje.

Najveće sranje je bilo što me tata nije podržao u tome, a on je to mogao, bio je na močnim pozicijama. ALI on je govorio da ja to ne mogu isl.

Nikad nije vjerovao u mene i u ničemu me nije podržavao.

Bez njega nisam mogao, ipak sam ja bio blentavi klinac od 18 godina koji nije imao ni znanja za velike biznise, niti, kako sam već rekao, životnog iskustva i mudrosti koje dolaze tek sa zrelijim godinama.

I SAD ću vam ispričati i zadnju, priču broj osam. stvarno posljednju. Komična je! –nek joj tu bude ime.

NAIME, Slobodna Dalmacija je nakon prvih 7-8 brojeva Zagora (priče “Krivotvoritelji” i “Opsjednuti”), preskočila 21 Zagorovu epizodu, i odmah su skočili na priču “Nestali istraživač” gdje Zagor i Čiko kreću na dugačko putovanje, počevši sa sjevernim polom u potrazi za “prolazom na sjeverozapad”. Na to sam ja poludio i napisao sam Slobodnoj Dalmaciji desetine pisama (običnom poštom, ništa e-mail) u kojima se bunim na to i zahtjevam da to isprave, ali svaki puta sam glumio drugi rukopis, i potpisivao se drugim imenom, tako da je ispadalo da se hrpa klinaca buni na to, a Slobodna je stvarno u nekoliko uzastopnih brojeva reagirala i odgovarala na ta pisma, i nisu skužili da je 99% tih pisama od jedne te iste osobe. Nisu nikad ispravili to preskakanje, ali je Ludens u godinama koje dolaze objavio te brojeve, kada me više nije ni bilo briga za to i kada više i nisam imao sve Zagore, jer me život, kako napisoh, odnio u druge sfere interesa.

a kad sam tih kasnijih godina pročitao te preskočene epizode, donekle sam i shvatio zašto su ih preskočili. Po mom mišljenju su te 21 epizode dno dna, prava propast i sramota Zagora.

Ljudi… Završio sam. Ispričao sam što sam htio.

Neke stvari su ostale neispričane, ali… NEKA SU! 🙂
Takav je život. Kako reče poslovica:
»Ne možeš sakupiti sve bisere sa plaže»

Autor: Luka