Dnevnik po stripu – Kako proživljavam Alana Forda (Peti deo)

Kako je došlo do toga da Alan Ford dođe na prostor bivše Jugoslavije? 

Nenad Brixy je uvijek pratio što se događa na tržištu Italije, pa je tako vidio i Alan Forda. Njega je izdavao Pietro Dami sa kojim je Vjesnik surađivao tako da nije bilo problema oko ugovora i autorskih prava. Ujedno je crtač radio i neke erotske stripove koje su Vjesnikovci kupovali u Trstu te im je i tako bio poznat.

Jednom prilikom ste rekli da je bilo “borbe dok su ostali pristali da Vjesnik štampa Alan Forda”, ali da su ideje Nenada Brixy-ja uvek prolazile. Zbog čega je to tako? 

Pa, bio je nešto novo. Poprilično realistična parodija koja se događa danas u Njujorku, niti vestern, niti ratni, niti Diznijevski. Tata je tada bio i urednik Edicije Romana i Stripova te je kao takav ipak imao zadnju riječ.

Pročitajte: Dnevnik po stripu – Kako proživljavam Alana Forda (Četvrti deo)

Kako je stvorena legenda od Alan Foda, koji nije toliko popularan u rodnoj Italiji, koliko u zemljama bivše Jugoslavije? 

Stanovnici bivše Jugoslavije odjenom su se suočili sa svojom stvarnošću u kojoj se ismijavaju likovi u Njujorku. Sve im je to poznato, imaju toga oko sebe i jasno je da su se prihvatile pojedine fraze, jer su zaista imale podlogu u njihovim susjedima, prijateljima, kolegama na poslu ili školi, a o vojsci, policiji i političarima da ne govorimo.

Kako je izgledao rad na Alan Fordu? 

To je zaista ovisilo o epizodi. Prve epizode su Nenadu bile problematične zbog nekih fraza i izraza koji su zaista bili vezani za Milano, ali je sama radnja, crtež i tekst bio toliko dobar da se lako preko toga prelazilo. Naravno, najveća je borba bila oko autocenzure, jer se nikada nije znalo što će nekome pasti u oko te će napraviti viku i paniku.

Kada ste se vi prihvatili posla rada na Alan Fordu? 

Godinu dana prije smrti, tata je sve teže i teže pisao tako da je najčešće diktirao, a ja sam tipkao. Pa sam počeo i prevađati, a on je kontrolirao i komentirao. Da bi par mjeseci prije njegove smri totalno preuzeo prevođenje, znači na prolječe 1984.

Kako ste se nosili sa padom Bunkerove inspiracije u radu na Alan Fordu? 

Strava. I tata se mučio, a ja još i više. Ispadalo je da je to sve više i više obrada, a manje prijevod.

Da li je postojala cenzura na Alan Fordu i kako je to izgledalo, šta je cenzurisano i kako ste vi to podnosili i kako ste se borili sa tim? 

Početak sedamdesetih. Velika politička komešanja u cijeloj Jugoslaviji. Hrvatska pod posebnim povećalom. A Magnus se sprda na crtežima sa kukastim križem, srpom i čekićem, zvjezdama petokrakama, likovi u nacističkim uniformama, ruski političari u bundama izleda poput medvjeda, Grunf barem tri puta po epizodi pokazuje visinu pločica u kupaoni… Znači pod obavezno: retuširati svaku sliku Adolfa Hitlera u pruskog cara, Lenjina u nešto najsličnije, a da se ne prepozna. Prekriti kukaste križeve, srpove i čekiće, zvjezde, “US” oznake na vojsci. Paziti na Grunfa. Paziti na reklame u pozadini, jer je i tamo znao svašta napisati… Ukratko, dobiješ “oko” za takve stvari i onda “popušiš” glupu foru, na zidu imaš reklamu “kupujte u smrdljivom diskontu”, pa slijedća slika “kupujte u smr       ontu”, i tako još par slika dok na jednoj nije ostao samo “u”, niti pet dana nakon objave bio sam na pranju i poliranju zbog propagiranja ustaštva…

Kako gledate na nova izdanja i epizode Alan Forda? 

Ne gledam…. nakon što sam 1994. prestao prevoditi, par puta sam vidio kasnija izdanja i nisam baš bio oduševljen. Mislim, jadni prevodioci…

Kako gledate danas na Alan Foda? 

Kao što rekoh, ne gledam uopće. 

Šta je to što Alan Forda i danas ostavlja u životu i zašto je to priča koja je uvek aktuelan? 

Pogledajte oko sebe, zar to nije Fordovsko okruženje? Sve to imamo i dalje oko nas.

Autor: Miloš Simić

POGLEDAJTE I OVO: